U današnjem Evanđelju Židovi opet mrmljaju. Ako ćemo realno: Židovi, općenito govoreći, i u Prvom i u Drugom zavjetu samo – mrmljaju. Ovaj bi put čak mogli biti u pravu…
Mnoštvu koje je išlo za njim Isus je govorio o Kraljevstvu Božjemu. Koristio se jednostavnim riječima i prispodobama uzetima iz svakodnevnog života, a ipak je njegov govor imao poseban čar.
Liturgija Riječi Dvadeset druge nedjelje kroz godinu poziva nas na držanje i obdržavanje Božjih zakona, ali obdržavanje tih zakona mora biti ne samo vanjsko nego zahtijeva od nas prisan suodnos sa svojim Bogom.
Kao što postoje tjelesna gluhoća i nijemost koje otežavaju ili čak onemogućuju komunikaciju s okolinom, tako postoji i duhovna gluhoća koja čovjeka čini nesposobnim čuti kako Božju riječ, tako i riječ bližnjega.
"Tko sam ja za tebe…?" Najradije bih, moj dobri Isuse, sada stao i ostavio ovo kratko pitanje s ove tri točkice i upitnikom i ništa više ne bih napisao niti prljao papir nego samo razmišljao o ovom Tvom pitanju upućenom učenicima. Kako učenicima, tako i meni.
Koliko god stajala tvrdnja da su čuda 'posljedica' nevjere naroda, toliko ovaj put moramo ustvrditi da je današnje Isusovo čudo ipak uzrok, a ne posljedica, života mnogih.
Poznato je kako čovjek bolje pamti slike nego riječi. U našoj svakodnevici koristimo brojne slike, a da toga i nismo svjesni.
Zanimljiv mi je taj Kornelije iz Djela apostolskih. Na početku desetog poglavlja piše da je bio bogobojazan satnik i da se bez prestanka molio Bogu. Ali Gospodina Isusa još nije poznavao.
Sam blagdan Duhova je bezličan i teško shvatljiv. Ako uzmemo u obzir božićnu romantiku i uskrsnu dramu, ovaj je blagdan bez emocija.