Ne da mi se uopće ustajat danas…Zvuči poznato, zar ne? I teško je odoljeti. Posebno ako znamo da su posljedice tog našeg slatkog grijeha neznatne, zanemarive.
Na Četvrtu nedjelju kroz godinu Crkva pred nas u Evanđelju stavlja tzv. Isusov govor na gori – govor o blaženstvima. S pravom se možemo pitati: tko su oni koji su blaženi, oni o kojima danas Isus progovara?
Četrdeset dana nakon rođenja prikazali su Josip i Marija Isusa u Hramu prema starom običaju koji se proteže daleko u prošlost.
Božićna liturgija nudi nam četiri mise: misu bdjenja, polnoćku, zornicu i danju misu. Svaka misa ima vlastite misne molitve i vlastita biblijska čitanja, uključujući i evanđelja.
Ivan i Franjo, jer su bili otvoreni Duhu Svetomu, dobivaju svjetlo od onoga za kojega Šimun prorok reče: Svjetlost na prosvjetljenje naroda, radost puka svoga izraelskoga. I oni, kao i Marija koja kliče: Veliča duša moja Gospodina, ispunjaju se radošću i ljubavlju koja ih vodi do punine predanja.
Ova zadnja nedjelja u ovoj liturgijskoj godini posvećena je Kristu Kralju svega stvorenja. Papa Pio XI. uvodi je u liturgijsku godinu 1925. Papa uvodi ovu svetkovinu kao odgovor na djelovanje totalitarnih režima koji su prošlo stoljeće natopili krvlju milijunima nevinih ljudi.
Kako se ciklus liturgijske godine približava kraju, tako nas i Riječ Božja poziva na budnost i trijeznost u našim životima.
U evanđelju ove, 29. nedjelje kroz godinu ( Lk 18, 1 – 8) Isus govori o ustrajnosti u molitvi.
Ako je Toma zavrijedio toliku milost da je vidjevši Isusa povjerovao, koliku ćemo li milost zadobiti mi koji ne vidjevši vjerujemo snagom Kristova obećanja. Vjera je Božji dar. Isusova objava Tomi je Božji dar.